Kako je počeo rat u pjesniku

Tomislav Domović (Zagreb, 1964) hrvatski je pjesnik, književnik i scenarist. Autor je dvadeset pjesničkih zbirki, a djela su mu prevođena na više jezika, uvrštena u antologije i školske čitanke te nagrađena brojnim domaćim i međunarodnim priznanjima. Danas djeluje kao samostalni umjetnik u Karlovcu, a uz poeziju piše prozu, dramske tekstove i filmske scenarije. Donosimo priču Kako je počeo rat u pjesniku, koja će uskoro biti objavljena u zbirci u izdanju Matice hrvatske. 

 ---

Druga polovica kolovoza oduvijek je u njemu izazivala dvojako raspoloženje: uživanje u raspuknutim lubenicama i snuždenost pred saznanjem da s kraćim danima dolazi jesen u čijim će se kišama isprati iskonska žudnja tijela prepuštajući ga kavanskim naklapanjima, birtijaškim potragama za bítkom, tumaranjima od redakcije do redakcije s rukoveti novih pjesama. Sa svakim odbijancem nada se nastavila nositi kako se urođena pjesnička sudbina i mora hrvati s nepriznavanjem; bez prava na kapitulaciju i s uvjerenjem da će se prije ili kasnije dogoditi čudo u obliku druge objavljene zbirke. Potvrde da prva nije slučajnost, eto tako nekakav skup mladenačkih i brzo potrošnih nadahnuća. U takvim kolovoškim mislima, dok su mu iz potamnjele kože iskakala zrnca jadranske soli, Goran Magdić prisjetio se da još uvijek nije stigao odgovor znamenitog pjesnika Duška Horvata, a kojemu je pjesme dao na ogled prije ljeta. Unutarnji dijalog prekine zvrndanje telefona. Sigurno ono opanjkavalo Šime, fali mu društvo za tračersku razbibrigu ili me opet zove na književni kružok za koji hajem onoliko koliko je toj ekipi stalo do lirike, pomislio je Goran pridižući se iz udobne stolice. Prišao je telefonu i podigao slušalicu očekujući snishodljiv Šimin cvrkut.

– Molim – javio se hladno kao službenik koji po naravi frustrirajućeg posla mora saslušati dozlaboga dosadnu stranku.

– Gorane, Duško ovdje.

– O, kojim dobrom? – lupio je Goran frazu snašavši se u neočekivanoj situaciji.

– Pa i jest dobro. Slušaj, pročitao sam tvoj rukopis i držim da ga se mora objaviti.

– Šališ se.

– S takvim stvarima ne zbijam šale. Čuj, najbolje bi bilo da se nađemo u Društvu i da pojedinosti razjasnimo u četiri oka. Možemo li se naći sutra u podne?

– Dogovoreno.

– Onda se vidimo.

Goran je spustio slušalicu i poletio stanom. Kakvo iznenađenje, kakav preokret! Je li to napokon to čudo koje i strpljivo i nestrpljivo čeka dvije godine? Horvatov poziv obećava, Horvatova ozbiljna intonacija sluti ostvarenje ambicija. Obuzme ga razdraganost, ushićenje, nije više mislio na jesenske kiše, a da mu se sada i smutljivi Šime javi, izljubio bi ga kroz metalne telefonske releje.

Sutradan je otišao na šalter i s bankovne knjižice podigao polovicu skromne ušteđevine. Trenutak je da on počasti Horvata, koji nikada nije škrtario i na čiji se račun nekoliko puta opio do besvijesti. A ovaj put su se obojica dotukli alkoholom, do zadnjeg novčića, do rastanka na taksi stajalištu. To je bio kraj epizode u kasni sat Magdićeva sudbonosnog dana, a sve je krenulo u zakazano vrijeme, u podne na Trgu Republike.

– Vidiš, valja biti strpljiv, Magdiću moj – izvlačeći fascikl s rukopisom iz torbe blagonaklono je Duško Horvat otpočeo razgovor.

– Znači, zadovoljan si!?

– Da zadovoljan, prije bih rekao da si u potpunosti ispunio moja očekivanja. Moja vjera u tebe kao rođenog pjesnika s ovim novim pjesmama dobila je potvrdu. Nisam te zalud uokolo isticao i hvalio, preporučivao i naglašavao kako smo u tebi dobili svjež pjesnički glas koji će trajati – lijevom rukom Horvat potapše mladića, a desnom dohvati čašicu loze i podigne je u zrak. – Živio Gorane!

– Živio Duško! – kucnuvši se s pjesničkim autoritetom osokoljeni mladac ushićeno povikne i nadušak strusi prozirni stimulans.

– Moram te pitati dopuštaš li da ja budem urednik zbirke?

– Kakvo je to pitanje? Pa to se podrazumijeva. Samo, gdje i kako ćeš je objaviti?

– Svjestan si da je u izdavaštvu danas stanje izuzetno loše. Do jučer veliki nakladnici izdišu, a neki su već i zatvorili vrata.

– Jesam i zbog toga me silno zanima kako ćeš objaviti zbirku. Pronašao si meni nepoznatu formulu?

– Zlatnu formulu – paleći cigaretu Horvat pogledom prodre u uskomešanu poletarčevu dušu. – Prekjučer sam bio na sastanku s Časlavom Ivančićem. Znaš li tko je on?

– Nikad čuo.

– Dobro, on je jedan od najjačih zagrebačkih obrtnika i sklon je našoj stvari.

– Našoj stvari?

– Hrvatskoj, Gorane – kratko i oštro Duško smjesti Gorana u polutajanstveni okvir političkih nagnuća koja su tih dana iz višedesetljetne ilegale izlazili u javnost kao crvena krpa pred poljuljanim i već pokleklim vlastodršcima.

– Aha, to!

– I ne samo da je sklon našoj stvari, nego Ivančić i razumije koliko je kultura važna kao jedan od temeljnih razloga da se nacionalni identitet prikaže i pokaže u svjetlu najvećeg ideala i našeg krajnjeg cilja. Uspostave samostalne Hrvatske. Pa sam mu predložio da bude mecena i uloži novac u tiskanje nekoliko knjiga poezije. Nisam ga morao nagovarati, moljakati. Oduševljeno je pristao.

– Nestvarno, obrtnik kojemu je do poezije – zaključi Goran.

– Mlad si, naučit ćeš s vremenom još koješta. Uglavnom, imam novaca za tiskanje pet zbirki i jedna od odabranih je tvoja.

– Ne znam kako da ti zahvalim.

– Tako da ustraješ. U lomovima, u previranjima i na vjetrometinama, u posrtanjima i nepravdama koje će te neminovno stići. A možeš računati da ti zbirka izlazi početkom sljedeće godine.

Satima su nazdravljali poeziji, budućnosti, uzbujalim planovima i prijateljstvu. Goran je napokon u zagrebačkim književnim katakombama pronašao mentora, nekoga tko bezuvjetno vjeruje u njega, a Duško je u Magdićevu zanosu iznova proživljavao svoju mladost, sličan teret, slično katapultiranje u magični svijet poetske potrage za smislom postojanja.

Probudio se mamuran i žedan. Iako mu je tutnjava u glavi sugerirala da primijeni metodu klina s klinom, Goran se othrvao ranojutarnjem napadaju panike, popio dva Plivadona i kada su tablete utišale odrone u čelu, zavalio se na kauč sanjareći o prvim otiscima teksta, rasklapanju korica, svetom pjesničkom trenutku pretvaranja osobne iluzije u materijaliziranu iskaznicu. Uslijedio je telefonski poziv koji se nadogradio na jučerašnja lansiranja. Pozvali su ga da bude član hrvatske delegacije na skorašnjem Brankovu kolu u Novom Sadu. Prihvatio je poziv bez okolišanja i odmah nazvao Horvata da mu se pohvali. S druge strane žice Duško ga je pokušao spustiti na zemlju savjetujući oprez, govoreći o općoj društvenoj klimi, o atmosferi u Srbiji, o mogućim razočaranjima. Pretjeruje, tako je Goran opservirao prijateljeve savjete.

* * *

Ulazeći u parkirani auto, Goran je shvatio kako je ta dična pjesnička delegacija sastavljena od predsjednika, tajnice i savjetnika jednog hrvatskog festivala te njega, kao usputnog člana. Pomirio se s činjenicom da će putovanje biti dosadno, lakše nego s pravilom da je u automobilu pušenje zabranjeno. Povremeno bi se uljudno uključio u razgovor. Kada bi ga suputnici uljudno priupitali o pokojoj životnoj tričariji: kako podnosi vrućinu, hoće li se Jugoslavija plasirati na Svjetsko prvenstvo u Italiji, voli li više ćevapčiće ili ražnjiće, je li Azra naš najveći rock bend… O poeziji malo, o politici omerta.

U predvečerje su stigli u Novi Sad i nakon zajedničke prijave na recepciji, Goran je šmugnuo u sobu. To što će noćiti sam, dočekao je kao neočekivani poklon. Ranija brojna iskustva manifestacijskih pohoda bila su porazna. Uvale ti neznanca, kao to ti je brat po poeziji, u krevet do tebe pa se ti nosi s navikama i prirodnim preprekama: neprekidnim hrkanjem, naporima cimerove prostate, noćnim pišanjima i žuborenjima na rate, s jednim parom čarapa za tri dana u skaj tenisicama, demonstrativnim zatvaranjima prozora… Jednom je dijelio sobu sa zavičajnim stihoklepcem kojemu je četka pored WC školjke predstavljala dekorativni element, čudo iz galaksije koje se ni pod koju cijenu ne dira. Zadovoljan smještajem spustio se u hol i na šanku dočekao povečerje ne spuštajući se s barskoga stolca. Do njega su sjedali i poznati i nepoznati pristigli iz svih krajeva Jugoslavije. Nazdravljalo se, grlilo, ljubilo. S poznatima je bilo lako. S nepoznatima malo teže jer su i oni u biti bili poznati, u nekoj sličnoj zdravljeničkoj atmosferi s njima je pio, a sutradan bi bili zaboravljeni, u maliganskim maglama potopljeni. Otišao je na spavanje, izvalio se i u sekundi zaspao uz otvoreni prozor, uz jedva čujne zvukove pospanog grada.

Jutro je bilo nastavak večeri. S pjesničkom hordom Goran je obilazio punktove organiziranih nastupa gdje je i najniže rangirani pjesnik imao tretman zvijezde, gdje mikrofon i zvučnici trpe desetke sebeljuba, karikature epskih i romantičarskih idola. Uz desetak loza izdržao je usiljene uvlakačke pošalice, prazne razgovore i ekspedicijska haranja gradskim i prigradskim lokacijama u ime lijepe riječi, u ime bratstva i jedinstva. Premda supijan, Goran je osjetio da su se stvari promijenile, da prije dvije godine zrak nije bio zgusnut kao sada, da se unatoč graji i smijehu između sudionika provlači mučna koprena iza koje reži pravo lice ulaštenog pobratimstva. Na povratku u hotel, na terasi je zvrkasto pogledao najljepšu djevojku u gradu. Uzvratila mu je osmijehom. Pomislio je, eto nisam badava putovao u Novi Sad. Adrenalin je dosegao vrhunac. U Goranu je gorjela poezija.

Otrčao je u sobu, svukao se i bacio pod mlaki tuš. Fućkajući pod mlazom smišljao je kako će prići djevojci, što joj reći a da ne bude poruga šarmu, kako njezin osmijeh raširiti u otvorenu naklonost. Dok je tako maštao, kroz šum vode dopre zvuk nečega poznatog, nečega što je nekada negdje čuo a što u prvi mah nije mogao smjestiti u pravu ladicu sjećanja. Zvuk se pojačavao, razaznao je glazbu i odlučno pjevanje. I dok je mokar prilazio otvorenom prozoru, bljesne mu: pa to je iz Bulajićeva filma, pa to je „spremte se spremte četnici“. Nagnuo se kroz prozor i ispred hotelske terase ugledao bijeli stojadin s otvorenim vratima iz čije je unutrašnjosti grmjelo, a ta je grmljavina zabavljala ekipu pod suncobranima.

U minuti se Goran obrisao, odjenuo, navukao cipele i grozničavo strčao niz stube. Izletio je na plato poput bijesna psa, protrčavši pored zaleđene zagrebačke delegacije, promašivši djevojku, ne vidjevši nikoga osim ekipe pod suncobranima i bijelog stojadina. Dojurišao je do stola praćen znatiželjnim pogledima. Djevojka mu je davala znakove da se povuče, a on se ustobočio i protestno poviknuo:

– Gasi to!

Istog je časa požalio suočen s ljutitim licima petorice grdosija i licem debeljuškastog Pesnika kojega je Goran čitao, a priliku da ga upozna nije imao do ovog rujanskog popodneva. Pesnik pucne prstima i kažiprstom da znak jednom od svojih nepesnika da ugasi zloguko treštanje.

– Sedi, momak! – Pesnik pokaže Goranu na slobodnu stolicu.

Nitko od gostiju na terasi nije mrdnuo, nitko se nije pridigao i otišao, kamoli stao uz Gorana, a svi su sklanjali poglede ostajući na živoj pozornici kao nijema, no zainteresirana publika. I s 1,5 promila u sebi Goran se otrijeznio i znao je da bilo kakvo povlačenje više nema smisla. A možda bi pokajnički i progutao ponos, zatomio svjetonazor, pregrizao taj svoj neukrotivi pogani jezik da ga njezine oči nisu poticale da ostane u dramoletu do spuštanja zastora. Sjeo je sučelice Pesniku, hrvatska pjesnička nada nasuprot srpskom bardu. I dok su se gledali oči u oči, Goranu se zavrte Horvatove riječi upozorenja pred put koje je kao stari iskusni lisac izgovorio poznavajući stvarnost, znajući narav svog mladog junoše.

– I momak, odakle si? – začuđujuće blago priupita Pesnik.

– Iz Hrvatske.

– Ustaša znači – dobaci jedan od grdosija.

Onaj koji je ugasio muziku stajao je iza Gorana kao dahćući bedem, raširio je šake i prste i s leđa obuhvatio njegov vrat. Ni slab, ni prejak stisak, a sasvim dovoljan da iskaže dominaciju, savršeno se uklopio u prijetnju šaptom ispuhnutu u pjesnikovo uho: „Šta imaš lep vrat za testerisanje.“ Na tren Gorana prožmu hladni trnci, a onda u maniri prekaljenog zagrebačkog štemera, s ručerdama oko vrata, ležerno dohvati čašicu sa stola i gledajući ravno u Pesnika ispije rakiju na eks. Impresionirani Pesnik nasmije se i mahne rukom. Ručerde se rastvore oslobađajući Goranov vrat. Krajičkom oka snimio je pokunjenu zagrebačku delegaciju u odlasku, ali i iskrenje u oku, neskrivenu simpatiju zanosne djevojke.

Pesnik i Goran nastavili su piti i razgovarati. Više je to bilo trabunjanje i naklapanje o prošlosti i sadašnjosti nego suvisla razmjena stavova i mišljenja. Pesnika se dojmilo Goranovo poznavanje njegova opusa, životopisa pa i nedavnih nastupa u Krajini gdje je nepokolebljivo u sjeme srpstva nadolijevao podstrekački otrov patetike i svetosavskog mučeništva. Goran se iz petnih žila argumentima trudio parirati zahuktalom Pesniku, ali je svaki njegov pokušaj propadao u kraške jame i jasenovačku glinu kojom je bard obzidao montažnu konstrukciju stvarnosti. 

– Pa ti si naš! – oduševljeno je zabrundao Pesnik, čuvši Goranovo priznanje da po majčinoj strani u njemu klokoće i lička pravoslavna krv.

– Ja sam hrvatski pjesnik – sjetivši se Horvata i nadolazeće zbirke, usprotivio se Goran, opet poprilično pijan, ponovno odvažan.

– Ha, sviđaš mi se momak. Nek ti bude. Zasad.

– Ja bih išao.

– Pa idi bre, tko ti brani. Slobodan si. I dok sam ja tu, ne sme nitko da te takne. Samo… pusti politiku, nije to za tebe, još si zelen.

Goran se pridigne, lagano zaljulja i odlučno krene prema stolu gdje su ga strpljivo čekale djevojačke oči, staklenici u koje se naumio presaditi na koji sat, na cijelu novosadsku oproštajnu noć. Sjeo je do nje, poznavajući je prije nego je izrekla svoje ime. Milica. A ispostavilo se da ona zna za njega, da je kupila njegovu prvu zbirku i da je glavni razlog njezinu dolasku na manifestaciju želja da joj potpiše knjigu. Izvadila je njegov knjiški prvijenac iz torbe, ruke su im se dodirnule i dok je smišljao posvetu, Milica se nagne i usnama utisne poljubac na Goranov vrat.

– Lep ti je vrat. Stvoren za ljubljenje.

To ga je prelomilo. Ustao je. I ona se osovila na noge. Uzela ga je pod ruku pa krenuše praćeni zavidnim, a i navijačkim pogledima u hotelski hol. Zastali su ispred recepcije, naručili buđenje i nastavili stubama prema Goranovoj sobi. Dok je otključavao vrata, još jednom je zahvalio nebesima na smještaju bez cimera; bez nekog dosadnjakovića koji zasigurno ne bi imao sluha za nenadanu ljubav, koji se ne bi žrtvovao i prenoćio u ičijoj sobi sa slobodnim krevetom. Čim su ušli i zatvorili vrata, svukli su se. Ona njega, on nju. Zaboravio je na večernji nastup, zaboravio je prijašnji život. Ljubili su se do iznemoglosti. Vodili ljubav kao muškarac i žena koji se vole od pamtivijeka. Upalili su toplu noć i pred jutro zagrljeni usnuli.

Telefon je neumoljivo zvonio. Goran otvori oči, podigne slušalicu i zahvali recepcionaru. Milica je čvrsto spavala. Bude mu žao probuditi je, pa se u tišini odjene, pobaca stvari u putnu torbu i iskrade se iz sobe. Pred recepcijom su ga čekala namrštena i nestrpljiva lica putnika za Zagreb. Mrm­ljajući su negodovali spominjući njegovu neod­govornost, šlamperaj, nedolazak na večernji nastup. Još su mu u vožnji, negdje oko Slavonskog Broda rekli da je ovo posljednji put da ga zovu, osramotio ih je, zamalo inscenirao skandal. Nije se usprotivio, ni spomenuo Bitku na Neretvi, stojadin, Pesnika, bradate tjelohranitelje, hrvatsku čast. A i da ga zovu, što bi on s njima u društvu mogao. Šutjeti i trpjeti. A pjesnik trpi, ali ne šuti.

Nakon nekoliko dana našao se s Horvatom u birtiji Pod zidom.

– Pričaj, kakvi su dojmovi? – sa smiješkom zapita Duško.

Goranu se ukaže prvijenac u kojem nema njegove posvete.

– Otkada sam se vratio, neprestano se gledam u zrcalu. Vrtim glavom i pitam se je li moj vrat za testerisanje ili ljubljenje.